U vremenu kada se mnogi moćnici razbacuju i igraju visokim novčanim iznosima i basnoslovnim ciframa, većina stanovništva je na ivici egzistencije ili čak gladuje. Slučaj porodice Slavka (58) i Mire Okilj (41) iz Meljina to najbolje potvrđuje. Ovaj bračni par, narušenog zdravstvenog stanja i sa svega 115 eura primanja opstaje kupujući ljekove i provodeći dane više gladni nego siti. A, u ovim zimskim danima, u nedostatku peći za grijanje, pokrivaju se i danju i noću jogranom da bi opstali u hladnom stanu jer nemaju novca da plate struju. Žive od danas do sjutra u neuslovnom stančiću u nekadašnjem samačkom hotelu „Prvoborca”, u Herceg Novom. Nemoćni su i pomireni sa sudbinom.
Od samog početka život ih nije mazio. Slavko je u Herceg Novi stigao 1989. godine iz Vareša i zaposlio se u građevinskom preduzeću „Prvoborac” koje je tada bilo među najboljim građevinskim preduzećima u Crnoj Gori, a danas uopšte ne postoji jer nije preživjelo „uspješnu” privatizaciju. Mira je iz Zvornika stigla 1994. godine kada se udala za Slavka. U ratu koji je tih godina bio u Republici Srpskoj, Slavku su poginula dva brata, a Mira je imala još težu tragediju: pred njenim očima gorjela je kuća u kojoj je život završio njen otac.
Međutim, muke nijesu prestale ni u Herceg Novom. Odmah posle porođaja 1996. godine Mira počinje da gubi vid da bi godinu dana kasnije zbog nestručog liječenja postala potpuno slijepa. Njeno zdravstveno stanje kasnije se još više iskomplikovalo.
Dok je preduzeće radilo Slavko je barem imao obezbjeđen dio primanja, a odlaskom u stečaj počinje da radi najteže fizičke poslove da bi prehranio svoju porodicu. Zdravstveno osiguranje koje je imao kao radnik i državljanin Crne Gore bilo je nedovoljno, jer ljekova za suprugino liječenje nije bilo u državnim apotekama.
Skupio je nešto sredstava i odveo suprugu u Beograd gdje su ljekari konstatovali da nema nade za izlječenje vida. Mirjana je ostala na 75 eura pomoći od centra za Socijalni rad.
Težak život, brojni stresovi, nezaposlenost i pretjeran rad u želji da se obezbijedi egzistencija, učinili su da je popstilo i Slavkovo zdravlje. Izgubio je sluh, a i vid je popustio.
-Nemamo sredstava za liječenje, a ljekari su nam preporučili i poboljšanje ishrane. Nemamo novca za to, jer penzija koju primam iznosi svega 45 eura – ističe Okilj.
Poslije svih ovih teškoća Slavko mora 19. marta i na sud, jer ga iz Elektoprivrede Crne Gore potražuju zajedno sa ostalim stanarima Samačkog hotela zbog ogromnog duga za struju koji je ranije napravljen. Dug hotela je 165495 eura za utrošenu struju.
-Ja tačno znam koliko sam potrošio novca, a to je suma od 20 do 35 eura mjesečno, a to pokazuje i brojilo koje očitava koliko je ko potrošio struje – pojašnjava on.
Podnosio je i žalbe, a advokati i sudije kada saznaju u kakvim uslovima živi i kolika su mu primanja ne naplaćuju te usluge. Slavko i Mira i u ovako teškim uslovima izražavaju zahvalnost sada pokojnom Momčilu Dakoviću tadašnjem šefu odjeljenja prodaje u Elektrodistribuciji Herceg Novi koji je jedan od rijetkih koji je imao razumjevanja za njihov slučaj pa im je otpisivao dio duga za struju. Slavko ističe i slučaj Miodraga-Bata Samardžića koji mu je više puta svojim novcem plaćao račune za struju.
Z.Š.
Kontakt za pomoćOkilji apeluju svima koji mogu da im pruže pomoć u novcu, ljekovima ili hrani. Mira moli da, ako neko ima polovnu harmoniku, da joj ustupi da ubije dosadu jer ne zna kako više u mraku koji je okružuje da troši vrijeme. Svi ljudi dobre volje novac mogu uplatiti na žiro račun kod CKB - Filijala Herceg Novi Žiro, na račun PP 510310596117397035 - broj računa 2193 na ime Slavko R. Okilj.
)){kind=small}
